U svom romanu „Maturanti“ Ivica Ivanac u „ja“ formi opisuje školska, obiteljska, prijateljska i ljubavna iskustva Ivice, zagrebačkog gimnazijalca i maturanta. Roman je pisan u humorističnom stilu. Ivica uopće ne voli nogomet, a niti sport uopće, ali je u rukometu i nogometu na školskoj razini izuzetno aktivan. Zašto? Odgovor donosimo u ovih nekoliko odlomaka. Ovaj Vam put nećemo davati zadatke, samo uživajte u čitanju. Prije čitanja, malo objašnjenje: učenici koje Ivica naziva petoškolcima zapravo po dobi odgovaraju učenicima prvog razreda srednje škole. On i njegovi prijatelji su osmoškoci, što znači da su maturanti, učenici završnog razreda srednje škole.
Najprije opisujemo koliko Ivici nije stalo do sporta:
„Nije preostalo drugo nego da odigramo partijicu malog nogometa stila udri koga stigneš. Još u zahodu su kapetani — Crni Vlado (centarhalf) i Bandit (centarfor) — odredili ekipe. Budući da Vlado bez mene ne može ni nogomet igrati, bio sam prisiljen stati na gol (dvije taške) njegove momčadi. Iako bih radije otišao kući na ćorku.“
„Ja sam golman po struci. Uglavnom, rukometni, ali koji put i nogometni. Bio sam čak i u juniorima jedne naše drugoligaške momčadi! Na jednom cijelom i na četvrt drugog treninga. Pokupili su nas poslije jedne rukometne utakmice; mene i Bandita. Bandit je ostao igrati nogomet. Ja sam na prvom treningu uživao u opremi koju smo dobili, ali to je bio čitav moj užitak vezan uz nogomet. Jer,
kasnije se počelo trčati oko igrališta, pa po igralištu… Na drugi trening sam došao isključivo zato, da se razdužim s opremom. Rekao sam treneru:
— Znate, da mi se toliko trčalo, otišao bih ravno atletičarima. Ovako, hvala na suradnji…“
Slijedi odgovor na pitanje što Ivicu potiče da ipak povremeno stane na gol i što ga to čini „golmanom po struci“.
„Naše su cure igrale rukomet odmah kraj nas; samo nas je živica razdvajala, tako da sam više vremena proveo u dobacivanju sa Zdenkom i ostalim mačkama, negoli braneći čast Vladinih izabranika. Nakon pacerskih golova, (kod jednog sam čak bio leđima okrenut, jer sam savjetovao Renati, da bi joj mnogo bolje odgovarala uloga lijeve golštange nego desnog krila), Vlado me čak. htio tući i, bome, ganjao me
među mačkama, koje su ga nastojale nekako smiriti. Poslije je htio dovesti nekog klinca, nižeškolca, na gol, ali neprijateljska ekipa nije htjela ni da čuje za zamjenu golmana. Mijo se derao na sav glas:
— To ne piše u propozicijama, nigdje!
— Kakvim vražjim propozicijama?
— Direktor škole ih ima! Ja sam ih jučer vidio! Idi pa
ga pitaj…
Tako sam bio prisiljen da još neko vrijeme kunjam na golu. Pa sam onda, iz čiste dosade, počeo i braniti. A budući da me Ludi Mijo strahovito razbjesnio (onako se rugati Vladi!), branio sam čisto dobro. Primio bih, tu i tamo koji gol, ali važno je bilo da Mijo ne postigne zgoditak. A onda, napokon, prilika da se odužimo Miji. Mijo je moga Vladu propisno izokretao na mjestu, tako da je jadni Vlado izgubio orijentaciju i ravnotežu i doslovce se petama ukopao u zemlju. Iz čisto psihološkoga razloga, budući da je Vlado ionako bio izbačen iz igre, glasno sam viknuo:
— Vlado, samo ga pusti! — Kao da je Vlado i mogao nešto drugo učiniti! Onda sam, više preko ramena, ali zato užasnim urlikom, obavijestio Zdenku:
— Stara, vidi kako se to radi!
Izašao sam korak-dva u susret Miji, a kad je on opalio punom nogom, samo sam poletio za loptom (nije da se hvalim). Ne, nije bio gol. Bio sam izubijan i izgreben, traperice su mi pukle (ali po šavu), ali Mijo gola nije dao
A Zdenka je kimnula glavom:
— Stari, bilo je to sasvim u redu! Sasvim! . . . Možeš ti, ako hoćeš.“
Što igrače, čak i one koji imaju više interesa za nogomet, natjera da odjednom prestanu igrati?
„Evo, na primjer, i sad sam odjednom izgubio svako zanimanje za nogomet. Tamo, iz mračnog hodnika u dnu školskog dvorišta, pojavile se petoškolke. Svi pametni su prestali igrati nogomet, ako su ga uopće i igrali. Samo su manijaci kao Vlado, Mijo, Bandit i nadalje naganjali nesretnu loptu. Ruku na srce, ali većina je bila ipak — kajgodizam. Mislim, petoškolki. A onda odjednom… hja! Bila je to jedna plavo-
kosa mačka. Sasvim u redu. Možda čak i više od toga! Neki od prostaka počeli su zviždati. Koko Pljunemtiuoko, Bandit, Moralista… A Mačka, ha, što mislite, što je tada uradila Mačka? Protiv svih pravila, nije uzdigla glavu, nije okrenula pogled, ne naprotiv! Mačka je namignula! Svaka čast!
Onaj nesretni Mijo dograbio je negdje loptu i sjurio se prema golu. Prekrižio sam ruke na prsima — u čast Mačke — i prezirno gledao kako gura loptu u moj gol. Pogledao sam je, ali nije gledala u mom pravcu. Ovakva lijepa gesta, a propala! E, moj Mijo …“
Zanima li Vas što se dalje dogodilo s Ivičinom nogometnom karijerom, prijateljstvom i djevojkom koju opisuje? Pročitajte knjigu.
Izvor:
Ivica Ivanac: Maturanci, Mladost, Zagreb, 1979.
Pripremila:
Javorka Milković