"Složim si vrijeme, pa stignem. Čitam svakakve knjige, najviše romane… Više volim one koje imaju veze sa životom od onih potpuno izmišljenih", kaže nam 14-godišnja Ivana Lovasić, jedna od najčitateljica koprivničke knjižnice „Fran Galović“.
Samo lani pročitala je 67 knjiga, a godinu ranije čak 91.
Već to da jedna tinejdžerica guta toliko knjiga vrijedno je pažnje, ali Ivana ruši još jedan stereotip – ona je slabovidna, vid joj je sačuvan manje od 30 posto. Ona zbog toga nije stala. Čita puno, svašta i stalno. Najviše stigne preko praznika. Pomalo šeprtljavo pitamo čita li zapravo zvučne knjige, a ona jednostavno kaže: "Ne, one normalne." "Kako to izgleda? S povećalom?", nastavljamo zapitkivati. Dobivamo još jedno – ne. "Imam kod kuće aparat za povećanje, na struju, velik je poput računala", strpljivo objašnjava nama neupućenima da postoji elektroničko povećalo za slabovidne. Pitamo je i je li zadovoljna s izborom knjiga u koprivničkoj knjižnici, a ona kratko "da, ima dosta knjiga" iako – vrlo bi rado pročitala "Usudi se sanjati", knjigu svjetski popularnog boy benda One Direction do koje još nije uspjela doći. Ivana ide u redovitu osnovnu školu uz pomoć asistenta u nastavi. Iduća školska godina za nju će biti velika prekretnica. Seli se u Zagreb. Upisat će srednju školu za slijepe i slabovidne u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek". Živjet će u njihovu učeničkom domu. "Malo me toga strah, ali me zanima kako će biti", iskrena je Ivana. Čitanje iz gušta ni tamo sigurno neće zaboraviti.
Fond od tisuću knjiga
Knjižnica "Fran Galović" u Koprivnici jedna je od prvih narodnih knjižnica koja je organizirala dio knjižnog fonda za slijepe i slabovidne. Slični se programi provode u još desetak gradova, među kojima su Zagreb, Šibenik, Karlovac, Požega, Sisak i Zadar. Inicijalna sredstva u Koprivnici nabavili su preko CARDS-programa Europske unije 2006. godine, u suradnji s Udrugom slijepih Koprivničko-križevačke županije. Danas, osam godina kasnije, bibliotečni fond za slijepe i slabovidne ima gotovo 1000 zvučnih knjiga. Dio fonda je i na Brailleovu pismu, a imaju i taktilne slikovnice i igračke. Knjižnica je nabavila i specijalnu opremu koja koristi slijepima pri čitanju. "Naš je moto ‘Knjižnica za sve’, pa smo tako odlučili biti otvoreni i za naše sugrađane koji su slijepi ili imaju poteškoća s vidom. To je jedno veliko i jako dobro iskustvo za sve nas. Jačali smo sebe i kao stručnjake i kao osobe, a uspjeli smo biti i podrška Udruzi slijepih. Na početku je bilo puno straha i zazora da nismo dorasli takvom zadatku, ali s vremenom smo se educirali o novim korisnicima. Naši knjižničari su ulazili u kožu slijepih i danas redovito obnavljamo fond za njih", kaže Dijana Sabolović-Krajina, ravnateljica koprivničke knjižnice. Ponosno ističe da njihov program za slijepe ne isključuje i "dobrovideće" članove. Naprotiv, sve radionice, predavanja i akcije provode svi ravnopravno. Štoviše, jedni od drugih uče i međusobno se upoznaju. Ni knjižni fond za slijepe nije odvojen. Jednostavno, knjige za slijepe odrasle su na odjelu za odrasle, a one za slijepu djecu na dječjem odjelu. I godišnja sredstva za rad knjižnice troše se za obnovu cjelokupnog knjižnog fonda, bez razlike. Nakon što je završio CARDS-program, danas se i bibliotečni fond za slijepe kao i onaj „većinski“ financiraju iz istog izvora – Grada Koprivnice. "Najvećim uspjehom smatram to što smo djeci uspjeli povećati priliku za obrazovanjem, što smo podrška njihovim roditeljima i pratiteljima. Uspjeh je i što smo senzibilizirali lokalnu zajednicu za naše sugrađane koji ne vide i što smo otvorili vrata Udruzi slijepih, pa tako knjižnica doista postaje mjesto znanja i komunikacije", zaključila je ravnateljica.
Još da se riješi copyright
Većina knjiga, bilo onih zvučnih ili na brajici, snima se i tiska u Zagrebu, u Hrvatskoj knjižnici za slijepe koja postoji još od 1965. godine, prvo kao dio Saveza slijepih, a od 2000. godine kao samostalna ustanova u kulturi čiji je suosnivač Vlada. Kada bi se gledalo samo po katalogu objavljenih knjiga u Knjižnici za slijepe, teško bi se uočila razlika u bibliotečnom fondu u odnosu na "redovne" biblioteke. Razlika je samo u volumenu. Knjige snimljene na CD-ima vrlo su zahvalne za skladištenje, nešto malo više prostora zauzimaju kazete, dok one na brajici mogu imati deset i više tomova, pa – na primjer – za skladištenje jedne prosječne knjige klasične književnosti – treba gotovo dužni metar prostora. U Hrvatskoj knjižnici za slijepe doista ima svega, od Dostojevskog, Balzaca i Shakespearea preko Čapeka, Zagorke i Karla Maya do Agathe Christi, Orhana Pamuka ili Pavla Pavličića. "Naš fond ima više od 5000 naslova, i na brajici i zvučnih. Na godinu produciramo 120 do 130 novih djela. Pokrivamo sve, od lektire, beletristike, publicistike, memoara, znanstveno-popularne literature… Plan izdavanja knjiga radimo na početku svake godine. Vodimo se željom naših korisnika, ali i top-listama popularnosti knjiga. I tu se, kao i u narodnim knjižnicama, čitaju najviše ljubići i krimići, nema razlike", kaže nam Sanja Frajtag, ravnateljica Hrvatske knjižnice za slijepe. I u toj se knjižnici trude biti što aktualniji. Kada se na primjer pojavio novi "Harry Potter", ubrzo su ga prilagodili za slijepe. Do sada nije bilo problema s autorskim pravima ni za jednu knjigu. Nijedan autor ili izdavač nije odbio da se njegova knjiga presnimi za slijepe osobe, ali pitanje copyrighta nije do kraja riješeno u Hrvatskoj. "U tome postoji određeni problem. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima dopušta nekomercijalno korištenje autorskih djela za potrebe osoba s invaliditetom, ali to je suviše uska definicija. Našom knjižnicom ne služe se samo slijepe ili slabovidne osobe, nego i osobe koje iz nekog razloga imaju problema s čitanjem tzv. standardnog crnog tiska, poput osoba s disleksijom, djeca s ADHD-om ili osobe koje iz nekog razloga ne mogu okretati stranice knjige, koje su u kolicima ili su preboljele moždani udar. Dakle, daleko je širi broj korisnika nego što bi se to pokrilo odredbom o invalidnosti. Trebalo bi poraditi na izmjenama Zakona o autorskom pravu kao što je to uređeno u Skandinaviji. Tamo institucije poput naše ne moraju nikoga ništa pitati za autorska prava", objašnjava ravnateljica Frajtag. Osim što je domaće zakonodavstvo o autorskom pravu prilično nefleksibilno prema osjetljivim skupinama, Hrvatska je za sada propustila usvojiti i nove, više međunarodne standarde. Tako je lani na konferenciji Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo donesen Marakeški sporazum, koji znatno olakšava osobama s oštećenim vidom i ostalima koji ne mogu čitati standardni tisak pristup objavljenim djelima. Sporazum je do sada potpisalo osamdesetak država, ali ne i Hrvatska.
Pogon u knjižnici
Knjižnica za slijepe pravi je mali pogon. Pokriva sve – osim posuđivanja knjiga, tu se i pripremaju nova izdanja, digitaliziraju stara, snimaju se knjige i časopisi, tiska se na brajici… Zajedno rade slijepi i oni koji nemaju problema s vidom. Više nego ravnopravno. Tako su, na primjer, čitači knjiga profesionalni glumci ili spikeri, a snimatelji slijepe osobe. I lekturu na brajici radi slijepa osoba. Svi su, u pravilu, visokoobrazovani. Zaposleno je 19 osoba i uz vanjske suradnike doista rade čuda. Posljednjih godina veći je naglasak na snimanju knjiga, i to u posebnom – Daisy-formatu – koji slijepoj osobi omogućava pretraživanje teksta i fusnota, čak i pravljenje bilježaka. U knjižnici se ipak i dalje trude promovirati Brailleovo pismo. "Redovito organiziramo natjecanja u brzini čitanja na brajici, a dva puta na godinu, uoči Božića i ljetnih praznika, našim članovima šaljemo na kućne adrese dijelove neke knjige na tom pismu. Tako smo, na primjer, slali 50-ak stranica ‘Šišmiša’ Joa Nesboa da naše čitatelje ponovo ‘navučemo’ na brajicu", objašnjava nam Jelena Lešaja, voditeljica Odjela za posudbu. Vodi nas kroz knjižnicu, od vrata do vrata. Na koja god zakucamo nešto se radi, snima, štampa, lektorira, priprema za brajicu… Knjižničarka Tamara Drenovac pakira knjige na CD-ima, koje šalju korisnicima. Knjižnica ima oko 2000 aktivnih članova. „Naši članovi nisu samo iz Zagreba i iz Hrvatske. Ima ih i s prostora cijele bivše Jugoslavije, ali i svugdje po svijetu. To su naši iseljenici, od Izraela do Čilea“, kaže. Na naše pitanje vraćaju li knjige redovno, osmjehne se, ali i dodaje da „treba imati posebno razumijevanje za svakoga, oni nam nisu samo obični korisnici, poznajemo njihove životne prilike…“ U studiju se upravo snima. Zvonko Zečević, glumac varaždinskog HNK, čita Ivu Andrića, "Na Drini ćuprija". Snima ga Ivan Čorak. Na trenutak ih prekidamo. „Istinski uživam s ovim predivnim ljudima. Počašćen sam da imam prigodu ovo raditi. Shvaćam to i kao rad glumca na samome sebi“, kaže Zečević. Ne smeta mu kad ga snimatelj ispravi, upozori na intonaciju ili jasnoću. Prije dvije godine slučajno je došao u knjižnicu kada je s kolegama glumcima snimao pjesme Dobriše Cesarića. Od tada je snimio više knjiga, među kojima "Derviš i smrt" Meše Selimovića, Saramagove "Male uspomene" i Gogoljeve "Mrtve duše". I snimatelj Ivan Čorak uzvraća komplimente za dobro društvo. Objašnjava nam koliko je potrebno vremena da se snimi jedna knjiga. U prosjeku, dvostruko dulje se snima nego što knjiga traje. Tako su sada, na primjer, došli do trećine "Na Drini ćuprija", ukupno su snimali 13 sati, a čistog materijala zapravo je osam. Osim Zečevića, ove godine su knjige snimali i glumci Željko Duvnjak, Danijel Ljuboja, Mirjana Sinožić i svojevrsna rekorderka – Marica Vidušić. Uz njih, tu su i spikeri s HRT-a Rosanda Tometić, Vjekoslav Madunić i Šimun Miloš. Da bi mogli čitati knjige, posebno ove najmodernije u Daisy-formatu, a i da bi sami mogli pisati, slijepi moraju imati i primjerenu tehniku, a to često nije nimalo jeftino. Mladen Menićanin, ekonom Hrvatskog saveza slijepih, objašnjava nam koja pomagala za čitanje i pisanje pokriva HZZO. Reproduktor za čitanje u Daisy-formatu HZZO pokriva svakih pet godina, pisaći stroj za pisanje na brajici svakih 15 godina, softver za računalo samo kod redovitog školovanja ili prekvalifikacije…
"Vrijeme bi bilo da se napokon uvede inkluzivni dodatak", kaže Menićanin.
To je, uz neriješeno pitanje autorskih prava, ujedno bila i jedina primjedba koju smo čuli. I to nije bio prigovor zbog vlastita statusa, nezadovoljstvo plaćom ili položajem, nego nezadovoljstvo statusom slijepih i slabovidnih. A radi njih oni zapravo i postoje
Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije
Veronika Rešković
izvor: HSS-info, glasilo Hrvatskog saveza slijepih, broj 11/2014.