Donosimo zanimljivu životnu priču iz našeg kraja, objavljenu u Novom listu.

Interpretacijska šetnja "Bakar na vrhu", kao dio Šetnje kroz povijest, kojom je otvoreno ovogodišnje Margaretino leto u Bakru, donijela je mnoge slavne priče, ali završila je pričom o Ivanu Čopu, siromašnom i slijepom bakarskom vodonoši koji je zadužio svoj grad više od Frankopana, Marije Terezije, kapetana i brodovlasnika. Ispričala ju je direktorica Turističke zajednice Grada Bakra Šonja Jelušić Marić, ujedno jedna od sedam novih interpretacijskih vodiča u Bakru.

Ivan Čop rođen je 1869. godine u Bakru. Svjedočanstvo o njemu i njegovu životu ostavio je dr. Ivo Marochino koji je u svojoj mladosti upoznao Ivana Čopa i za života se družio s njime. Ivan se rodio naoko zdrav, ali već u najranijoj dobi javile su se smetnje s vidom. Sva nastojanja liječnika u Trstu nisu dala uspjeha i Ivan je krenuo u život kao slijepa osoba. O njemu u početku brinu roditelji, ali s vremenom slabi roditeljska briga. Prepušten sam sebi kreće u upoznavanje prostora izvan rodnog doma. Privlače ga glasovi vršnjaka i on kreće za njima sve dalje i dalje izvan naselja do obližnjih šumaraka i vinograda. Pri tome mu često pomaže mlada sestra Josipa, koja ga vodi i prati. Dječja znatiželja omogućila je da savlada širi okoliš i da u prirodi provodi dane gotovo jednako nestašno kao njegovi vršnjaci. Osluškuje ptice koje je naučio razlikovati po pjevu. Razlikuje biljke i drveće po kori i obliku lista, mnogo je toga o prirodi naučio i spoznao. Kada su njegovi vršnjaci krenuli u školu ostao je usamljen te je krenuo za njima do škole gdje mu je učitelj dopustio da bude na nastavi s ostalim đacima. Naučio je računati i mnogo toga, ali na žalost ne čitati i pisati jer je bio slijep. Dane provodi bezbrižno, u skitnji, u lovu na ptice i lutanju najprije po gornjem gradu, a zatim i po cijelom naselju sve do mora.

Taj bezbrižan život traje do očeve smrti. Gubitak oca prisiljava Ivana na razmišljanje kako živjeti dalje, kako prehraniti majku, sestru i sebe. Poznajući dobro grad te svakodnevno donoseći pitku vodu s vrela uz more, a za potrebe domaćinstva Ivan se odlučuje da postane gradski vodonoša. S drvenom lodricom u kojoj se nosi voda kreće od kuće do kuće raznoseći vodu koja je svima trebala. Tako je počeo zarađivati iz dana u dan, iz godine u godinu, sve do smrti. Bio je to mukotrpan posao, ali Ivan nije mogao raditi kao drugi koji su bili ili mornari ili lučki radnici. Teško je privređivao za kruh, ali ga je osiguravao za majku, sestru i sebe, a kad se sestra udala i majka umrla brinuo se posve sam o svemu. Raznošenje vode nije mu donosilo dovoljno prihoda, pa je uz to natezao mijeh orgulja u crkvi, uzgajao kokoši te prodavao jaja susjedima. Lovio je i ptice pjevice, neke je poklanjao dobrim prijateljima, druge prodavao, ali veliki broj zadržavao je za sebe jer su mu ptice uljepšavale tešku svakodnevicu. Uvečer je po kućama sakupljao napoj i hranio svinje kako sebi za život, tako i za prodaju. Sve što je radio da preživi, obavljao je potpuno sam bez ičije pomoći. Bila je to doista borba za život koja mu je omogućila samostalnost.

Život mu i nije bio dug. Kako je ostao sam nije mnogo pažnje polagao na prehranu i jeo je uglavnom suhu hranu. Njome je zaradio čir na želucu. Unatoč tome radio je koliko god je mogao, jer osim za život trebao je zaraditi i za popravak kuće koja je bila u derutnom stanju i o kojoj godinama nitko ranije nije brinuo. Trebalo je zaraditi i za starost koja se približavala; osigurati sredstva za dane kada neće više moći raznositi vodu i raditi sve ono čime se bavio da preživi. Međutim, neredovita i loša prehrana poremetila je njegove planove o obnovi kuće jer umire od perforacije čira. Nakon njegove smrti na policama u kuhinji ostale su hrpice kamenčića, stakalaca, porculana i drugih sitnih predmeta i materijala. Sve te hrpice označavale su dugovanja pojedinih obitelji za vodu, s tim da su kamenčići predstavljali manje novčane jedinice, stakalca krune, a komadići porculana forinte, iako je Ivan Čop služio svima koji su trebali njegove usluge i vodu, njegov nećak je ustvrdio da su mu mnogi mještani dugovali popriličnu svotu novaca kojima bi doista mogao obnoviti rodnu kuću, a i sačuvati nešto za skoru starost. Neki se mještani prema njemu nisu korektno ponijeli, ali to više nije bilo važno. Važno je to da se Ivan Čop sam postarao da osigura sredstva za život i to svojim radom, brinući ne samo za sebe nego jedno vrijeme i za sestru i za majku, Ivan je ostao kao svijetli primjer mukotrpnog rada i mukotrpne borbe za život. On je bio skromni vodonoša koji je svojim radom zadužio tadašnje generacije stanovnika grada Bakra. Bilo je za očekivati da će mu se Bakrani odužiti za sve ono što je učinio za svoj grad i svoje sugrađane. Hamburški vodonoša Hummel i vodonoša u Ateni u doba obnovljene prve Olimpijade, 1896. godine, ušli su u povijest te spomen na njih živi u brojnim suvenirima koji podsjećaju na njih, a koje turisti uz prigodnu priču o vodonoši rado kupuju. Stanovnici Bakra nisu se još odužili svom vodonoši, a kad će – to se ne zna. (Iz knjige "Različitost nije prepreka uspješnosti" izdane povodom 60 godina djelovanja Udruge slijepih Primorsko-goranske županije).

– Ovo je jedan od načina na koji se taj dug vraća, a bit će ih još, jer priča o slijepom bakarskom vodonoši treba živjeti kao najvažnija priča grada kojeg je dočekala isto takva hendikepiranost spram drugih i za kojeg, baš kao i za Ivana Čopa vrijedi izreka Antoine de Saint-Exuperyja – samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo, kazala je Jelušić Marić.

Novi list, 27.07.2020.