Piše Vesna Kapeloto
Djeca su nam postala nesamostalna, njihove manipulativne sposobnosti, osim na tastaturi, su upitne, motorička inteligencija je sve manja, nemaju snage
ni koordinacije, zdravstveno su sve osjetljiviji. Jedino je rješenje povratak u prirodu, kako to čine svakim vikendom u šumskom vrtiću na Antenalu kraj
istarskog Novigrada
Pružite djeci sigurnost tako da ih naučite da sami brinu o svojoj sigurnosti, rekao je Korado Korlević, edukator i voditelj Znanstveno edukacijskog centra
Višnjan, ispričavši priču o vrtiću u šumi na Antenalu u Istri. Šumski vrtići u zapadnoj Europi, Kanadi, Novom Zelandu uvelike funkcioniraju, a u Hrvatskoj
je to tek edukacijski projekt entuzijasta, i čini se da će zasad tako i ostati.
Ovo nije priča o tome kako stvoriti nekoliko vrsnih znanstvenika najvećeg svjetskog ranga, ovo je priča kako baš svakom djetetu omogućiti da se razvije
u fizički zdravog, dobrog čovjeka koji će znati brinuti o sebi i o dugima, koji će znati nositi se s opasnostima i osigurati si sigurnu budućnost. Takve
sposobnosti najlakše je razviti boravkom u prirodi, hrvanjem sa svim nedaćama i ljepotama koja priroda donosi. Upravo na taj način zamišljen je šumski
vrtić Cuvete, kojeg podupiru roditelji i odgajatelji entuzijasti, uz pomoć višnjanskog Znanstvenog edukacijskog centra, a održava se svake subote na Antenalu,
močvarnom području kraj Novigrada. Mogu mu pristupiti sva djeca i roditelji koji to žele, bez ikakve obaveze redovitog dolaženja. Riječ je o vrtiću ekološko-znanstvenog
tipa u kojem se djeca podučavaju da vole prirodu i da je razumiju.
Današnjim načinom života i uvjetima u kojima živimo i odgajamo djecu, rekao je Korado Korlević okupljenim roditeljima i odgajateljima u porečkoj Gradskoj
knjižnici, djeca su nam postala nesamostalna, njihove manipulativne sposobnosti, osim na tastaturi, su upitne, motorička inteligencija im je sve manja,
nemaju snage ni koordinacije, zdravstveno su sve osjetljiviji. A te promjene u njihovim sposobnostima posljedica su prevelike roditeljske kontrole, prevelike
zaštite u obitelji, školi i zajednici, utjecaju sjedenja pred televizorima i računalima.
DSC_3697
– Pitate se vjerojatno zašto bi netko radio vrtić u šumi, a ne u nekom lijepom ugodnom prostoru. Kad pogledate prošlost, ljudi su tri milijuna godina bili
u šumi, a zadnjih trideset godina u zatvorenom prostoru. Djeci je oduvijek bilo mjesto vani. Sad smo mi izmislili da je sve dosad bio evolucijski promašaj
i da djecu trebamo čuvati ko bubreg u loju. No tih trideset godina je pokazalo da smo zaribali, i to jako. Primijetili su to ljudi koji se bave djecom
– pedijatri, pedagozi, odgajatelji, i sami roditelji. Danas devetogodišnjaci ne mogu skočiti na kamen visine stolice nego to čine u etapama, najprije se
polegnu na trbuh pa legnu pa se okrenu i onda stanu na njega!, rekao je Korlević i nastavio.
– Mi djeci ostavljamo planet, a u isto se vrijeme od prirode otuđujemo i ne doživljavamo je kao mjesto sigurnosti. Onaj koji u prirodi boravi znat će je
cijeniti, oni drugi koji je gledaju s kauča smatrat će je mjestom gdje bode, grize, znojiš se, nema vode. No naći ćemo se u nezamislivim problemima ako
nam se dogodi da je kauč centar svemira. Već sada znamo da će u muškoj populaciji vaše djece 30 posto njih biti neplodno, 30 posto će ih biti neženjivo
jer će biti toliki luzeri u životu da neće moći naći ni jednu ženu koja bi ih mogla prihvatiti za partnera i s njima imati djecu. Svijet koji nam dolazi
bit će grozan, a to znamo na osnovu sadašnjih iskustava iz tehnoloških sredina poput Singapura, Kalifornije, gdje su žene daleko superiornije i 70 posto
djevojaka je s fakultetom. Oni dečki koji su odlučili da je pivo i navijanje za neki klub njihov način života, bit će neženjivi. Prema zakonu prirode,
uvijek se traži dobar genetski materijal, plijenio je pažnju svojim izlaganjem Korlević.
Već sada su kod djece itekako primjetni problemi s penjanjem, trčanjem, skakanjem, jer se prsti, ruke, noge, mišići, odnosno mozak i živci malo koriste
i stimuliraju. Prva godina, istaknuo je, djetetu koristi da uspostavi imunološki sustav, da napravi “biblioteku” antitijela koja će znati prepoznati opasne
proteine i na njih reagirati.
– Što ako dijete toliko štitimo da uopće ne može doći do vanjske “biblioteke” pa imunološki sustav postaje toliko jak da napada sve što je nepoznato, pa
onda napadne i proteine iz jaja i mlijeka. Ili se desi da nema nikakvih napada po nekoliko dana, jer smo sve uokolo sterilizirali, a dijete toliko pazimo
i nadgledamo da se ne može ni slučajno ogrepsti, pa imunološki sustav zaključi da je sustav pokvaren i uključi finiji način mjerenja pa počne napadati
vlastite proteine, obično su to zglobovi. Autoimune bolesti se ne mogu dogoditi onome koji se kao dijete valjao u blatu. U prošlosti nije bilo dana da
se niste ogrebli, objašnjavao je.
Odgovor na ovakav slijed događanja povratak je u prirodu, veli Korlević, što su Nijemci, Danci, Švicarci već zaključili te razvili sustav šumskih vrtića.
Poznajući razdoblja u razvoju djece jasno je da je povratak prirodi moguć uglavnom od malih nogu.
explora_20150221_N0517 (1)
– Roditelji moraju znati da se u prvoj godini, pa nešto manje u drugoj i trećoj, odvija najveći dio neurološkog razvoja djeteta pa bi se tada u potpunosti
trebalo posvetiti djetetovu razvoju, omogućiti mu kretanje i pričati mu najmanje 20 tisuća riječi dnevno. Slijedi razvoj od tri do šest, odnosno do deset
godina, kada djeca kopiraju odrasle i vole biti zajedno s roditeljima i raditi nešto s njima pa ukoliko je roditeljima lijepo bit će i djeci lijepo. Upravo
to je pravo vrijeme za odlazak u prirodu. U vrijeme adolescencije, od jedanaeste godine nadalje, djeca počinju tražiti svoje mjesto u svijetu, rade svakojake
gluposti jer ispituju granice pa je za prvi odlazak u prirodu tada već pomalo kasno, napominje.
Korlević veli da su se u to sami uvjerili kad su eksperimentalni program mladih istraživača u prirodi, u cilju zaštite rijeke Mirne, Antenala i Tarske
vale, počeli provoditi sa srednjoškolcima. Shvativši da to ne ide, program su spustili na osnovnu školu, no čak ni tamo nije iskazan veliki interes učenika.
Ipak, ornitološki opservatorij na Antenalu održava se svake subote…
– Iskreno, mi uopće nismo željeli raditi šumski vrtić, ali mlađa braća i sestre koji su također počeli dolaziti te roditelji i odgajatelji entuzijasti
pogurali su cijeli projekt i sad radimo program na principu nordijskih dječjih vrtića gdje se promiče slobodan boravak u prirodi i, što je najvažnije,
razvijaju se radne navike. Upravo o radnim navikama ovisi hoće li dijete imati šanse ili ne. Nije bitno kakvih je sposobnosti i afiniteta dijete. Svima
je zajedničko da žele biti u prirodi, skakati i praviti se važni. S obzirom da uče kroz doživljaje, njihov napredak je vrlo brz i vidi se upravo kroz sigurnost
kretanja koje tamo steknu, ali i zrelije ponašanje i način razgovora, rekao je te kroz slike približio boravak u šumskom vrtiću.
– Nastojimo ih naučiti ono što su sva djeca u prošlosti znala, na primjer, sjesti u barku i veslati. Najvažnija stvar je naučiti dijete kad se prevrne
barka, a veljača je, puše i dva je iznad nule, da se ne možeš ponašati tako da počneš vrištati, nego da moraš razmišljati kako smisleno izići što prije
van, presvući se i osušiti se!
explora_20141018_9042 explora_20141018_9042
Najbolji i oni malo veći, već su bili na noćnom kampiranju, što se pokazalo izuzetno teškim za današnju djecu, priznao je, upravo zbog strahova, poput
onog kad jež postane divlja svinja. “S tom djecom radimo apsolutno sve da izgube osjećaj za strah, kada nema potrebe za strahom. I da nauče čuvati se.
Naučili smo ih da smo sami odgovorni za to hoćemo li se udariti ili porezati se. Što treba učiniti ako se porežeš, odnosno što treba učiniti da se ne porežeš.
Najviše što možete učiniti za dijete je naučiti ga da se samo čuva. Ne možete ih čuvati do osamnaeste godine i onda im kupiti auto sa 150 konjskih snaga
ili motor. To je poput ruskog ruleta.”
Osim što svake subote nauče nazive tri stabla ili biljke, na hrvatskom i talijanskom jeziku, kod djece se stalno potiče samostalnost i odgovornost pa tako
klinci od četiri, pet godina moraju znati zapaliti i žigice. Pjevaju se pjesmice, razgovara se o doživljenome, slušaju se šumovi iz krošnji stabala, osjećaju
se mirisi. Svi se posvuda penju. Čak i najveći paničari uspiju savladati strah i za dva mjeseca su na vrhu bora. Puževi su naprosto evergreen, a bube i
crvi omiljene i besplatne igračke. Mijesi se i peče kruh, iako ruke nisu baš čiste, no nema veze jer to je najbolji kruh ikada. Igre u blatu idu pod obavezno,
a rezanje nožićem se brzo nauči.
Govoreći o sigurnosti, rekao je da se ona ne može umjetno proizvesti. Mi djecu moramo suočiti s nesigurnošću i objasniti im kako se ona rješava, smatra
on. S druge strane, valja se osloboditi razmišljanja koje prevladava među roditeljima, da su obavezni djeci ostaviti kuću, zemlju, auto.
– To je totalni promašaj. U djecu treba investirati, naučiti ih da budu dobri ljudi i omogućiti im školovanje. Vaša djeca bit će dobri koliko ste i vi
dobri. Zato i vi sami trebate biti svakim danom sve sposobniji i stručniji. A kuću će si kupiti sami, i to najvjerojatnije od onoga kojemu će je roditelji
ostaviti, a on će je prodati da bi išao gledati svjetsko nogometno prvenstvo u Japan, bio je sarkastičan Korlević.
– Morate shvatiti da su djeca vaša briga, a ne briga političara koji imaju druge preokupacije. Bavite se djecom i ulažite u njih dok su još mali, kasnije
u adolescenciji je teško i kasno. Djeca u šestom i sedmom razredu često odustaju od svoje kreativnosti i počinju raditi gluposti samo da bi bili prihvaćeni.
Upravo kroz vrtić u prirodi mogu postati prihvaćeni zato što su različiti. Tamo te vole još i više kad si drugačiji, zaključio je Korado Korlević.
Izvor: http://www.harfa.hr